Slavica Sarkotić
Kad uvečer pogledam zavičaj
Vidim u svom dvorištu
Razrok mjesec obješen
O granu šljive
Kao zlatna glavica kupusa
Na nebeskom kobaltnom tanjuru
I sjajne zvijezde
Kao iskre vjere i nade
U očima dječjim
Kad ujutro pogledam zavičaj
Vidim krune jablanova
Kako stražare uz cestu
I jantarne šume
Koje ujesen skrivaju tajne
Vjeverica
Kad pogledam zavičaj
U bilo koje doba dana
Mahnu mi grane
Divljih ruža s ledine
I stari me orah pozdravi
Šuštanjem lišća
Uvijek kad pogledam zavičaj
Mir preplavi moju dušu
I uvijek se iznova ogrijem
Na toplini mojeg dvorišta
Kao malo dijete
Sretno u majčinu naručju
Točno, Ivice, imala sam sreće da ostanem živjeti na rodnoj grudi, ali zato neki članovi moje obitelji žive vani.
Vjerojatno je i to razlog što tako često pišem o našim ljudima koji žive van domovine. I sami znate da su obitelj i zavičaj najčešće teme mojih pjesama.
Slavice, vi ste imali sreću pa vas život nije bacio s rodne grude. Zato je pjesma nježna, topla, sretna i užitak ju je čitati i zamišljati se na vašem mjestu.