Ruža Zubac-Ištuk
Izgubila sam sebe na rubu utjelovljenja i rastjelovljenja čovjeka,
pukotina u vremenu Judinim poljupcima pije snagu mjesečine iz
nedosanjanih očiju i prezrele zvijezde u njedrima odbrojava.
Osjećam kratkoću postojanja u svakoj stopi dana i žeđ života na
usnama poput ružine latice usnule u dječjem herbaru.…
Posadili me,
čuvaj me, Oče
Pitam se, kažeš
Kupus, brokula i kelj,
Ich schenke dir heut‘ ein Gedicht,
U pukotine pustih kamenih ulica ušuljala se jesen
Ponovno zvoni školsko zvono,
Kestenu Velikom