Ljubica Rogulj Dahni zemljo goruća
Otvori se
Sa prapočetka lednog doba
Po nama izlij se
Majko zemljo
Usmjeri vodu i vjetrove
Uroni svako živo biće u
Svoje milosrđe
Ujedini mozgove…
Ja sam ona koja gori, koja voli i kad boli
A svima sam samo mašta, koja voli i kad prašta
Ja sam žena baršun puti što mirise tvoje ćuti
Sebi druga a noć duga, meka svila, čista tuga…
Znao bi ponekad moj dida
donijet’ je s mora još snenu,
s cvjetnih livada morskih
u vlažnu halju odjevenu.
Lepeze bi čvrsto sklopila,
ponosita prkosila svima,
a ja bih u potaji se nadala
da iznjedrila je rumeni biser
u svojim sedefastim dvorima.…
Ovoj duši ne treba
Sjaj i svjetlost ovog svijeta
Ona želi samo tebe
Tvoju ljubav kao izvor
Pun ljepote i dobrote
Da potokom tvojim teče
Zagrljaje s tobom dijeli
S valovima da te ljubi
I do ušća da te sretne…