događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Dani jedan drugom slični, bezlični, a sumraci su tek danju moru produžavali
Joža Prudeus
U kući kroz kuhinjski strop, za vedrih noći zatreperi zvijezda, a kad kiša lije, mama porazmjesti lonce i lavore po stolu i podu, te skuplja kišnicu.
Jutra su, za očeve, započinjala prerano jer su po mračnim ulicama hitali pred ono malo trgovina ne bi li ugrabili mjesto u repinama koje će, do otvaranja, biti i do pedesetak metara duge i to troredno.
Nečija barbarska ”savjest” od nje je napravila kreaturu
Mirko Popović
Iskapivši čašu ponovio je:
– Yes, Borise, kad sam se nakon toliko godina ponadao da je Brankino lice konačno iščezlo iz mojih košmara, ponovno sam ga počeo sanjati kako dolazi uvijek istim putem kao nepodnošljivi jecaj: Kristijane moj, što će biti s mojom Otilijom?
Ustao i još jednom s tridesetpetog kata oblakodera C, poslije trideset godina provedenih preko ”bare”, pogledao gradsku…
Ko virovo ko nevirovo
Jadranka Haznadarević
Između dvjestotinjak kuća, i po izgledu i po veličini ističe se samo kuća “dida Mate”.
Još uvijek nema fasade, ali je dvorište ravno poput tepiha, uredno pokošeno i puno cvijeća.
Sve to održavaju njegova snaha Ivka i stariji, malo krupniji i uvijek gladan unuk Anđelko.…
U moje vrime toga nije bilo
Marija Kukić
Uobičajena gužva pred praznike na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Na peronima autobusa kao u mravinjaku. Svi autobusi dupkom su puni. Više ni igla ne bi mogla stati u njih.
Ljudi su prije rado putovali autobusima iako oni nisu bili ni komforni, ni brzi, ni pouzdani kao ovi danas. Ali imali su jednu prednost; bili su mnogo jeftiniji nego vožnja osobnim automobilom. Osim toga, malo ljudi imalo je auto. Autobusi su vozili nekoliko puta na dan na relaciji Požega – Zagreb te nije bio problem u…
Isčezli su stari, rijetki, dobri obrti
Joža Prudeus
Eto, u ta zlosretna poratna vremena bilo je i nešto dobroga. Recimo glede obrta.
Budući je ondašnja narodna, odnosno navodna, vlast u pravilu po’apsila stare dobre majstore kao pokvarene kapitaliste, buržuje, mlatipare i štotigajaznam nekakve ostatke mračne prošlosti, budućnost su dobili brojni sitni obrti.
Tako, recimo loncokrpa je bilo barem troje na jednu ulicu. …
Bite vurst, može s ajvarom, i kurc kafe
Jadranka Haznadarević
Bila je već prošla ponoć kada se autobus zaustavio ispred restorana u Salzburgu.
Sve je bilo zauzeto osim unaprijed rezerviranih stolova za vozače, koji su imali običaj tu večerat .
Mi putnici, šparglaši, usput bi protegnuli noge, popili kavu, ili nešto pojeli, put je dug, a onih par sendviča obično pojedemo čim potovarimo prtljag i smjestimo se u bus.…
Ako budete dobri dobit ćete cijeli libreto za kaznu. Može i uvjetno.
tekst: Joža Prudeus
SERO, S OVOG SVIJETA
kronična operuša u tri …da ne kažem čega
Prema navodnoj priči pričinilo se dolje potpisanom J. P. u sadašnjim i A(no) D(domišljatim) T. G. (turobnim godinama)
Lica i naličja:
Još i danas ga volim
tekst i foto: Marija Kukić
Put od kuće do škole bio je dug oko sedam kilometara. Cesta makadamska, prašnjava, uz mnoštvo uzbrdica i nizbrdica. Lako je bilo prijeći put do škole. Sjedneš na bicikl, jedino prometalo koje smo tada imali, sjuriš se nizbrdicom i evo, začas si u školi. A nazad! E, to je bilo puno teže!
Više smo bicikle gurali nego ih vozili jer nismo mogli starim, traljavim biciklima svladati sve uspone. Ako je bilo nevrijeme,…
Kolonija koja je Ernestinovo upisala na kartu svijeta
piše: Slavko Žebić
Mala kolonija, kako od milja zovu: Međunarodna kolonija mladih u Ernestinovu, po jedanaesti je puta okupila 150 i više djece i mladeži, ovoga puta iz čitave Hrvatske, Njemačke, Slovenije i Srbije. Održava se kao i obično, u vrijeme uskrsnih blagdana.
To je naglasio i načelnik općine Ernestinovo, Matija Greif i poručio kako je ernestinovačka kolonija mladih nasljednica općepoznate kiparske kolonije koja bilježi već više od 4 decenije. Obje su zajedno pridonijele da Ernestinovo proširi svoje granice i bude čuveno i diljem Europe i diljem svijeta.…
Prolazili su kroz velike bajke odrastanja, često zastajali u njima
Mirko Popović
Terra incognita, izusti i zadrži pogled na naslovnici Lucijine prve, davno napisane knjige. Pazeći da je ne probudi lagano lista zastajući znakovito na nekim stranicama, kao da je prvi put čita, sve dok mu se pred unutarnjim okom ne ukažu nejasne, isprepletene boje i igra sjenki na plafonu ne zašumi tišinom.
Bez otimanja zalijepi se za noćnu raskoš i otisne kroz vrijeme. Već drugi dan visoka…