događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
/Sjećanje na Jozu povodom imendana/
Piše: Marija Kukić
Krndija, gora koja sa sjevera i sjeveroistoka grli Požešku kotlinu, dio je Parka prirode Papuk. Bogata je biljnim pokrovom i mnogobrojnim životinjskim vrstama.
Čak oko petine sveukupne flore Republike Hrvatske (oko 1 588 vrsta) nalazi se u mojoj Zlatnoj dolini. Nije zato ni neobično da među brojnim biljnim vrstama tu rastu i mnoge samonikle jestive i ljekovite biljke.
Piše: Jadran Šantić Šangarelo
Dugo san se mučija u misliman oču li jopet čakod notat joli ne.
Nisan vidija smisa vengo samo još više jala i muke koja koja ti zatruje dušu i tilo. Od zanjega moga javjanja prošlo je oko dva miseca a u lipoj našoj ni nedostajalo škandali, vriđanja, mutni posli, pulitički likvidacij i da sve ne nabrajan jerbo mogu ikspast dosadan. Dunkve dargi štioci neznan okle bi započeja jer od svake teme koje bi se čovik moga dotaknit sve je puno smrada.…
Tekst: Marija Kukić
Foto: Ivan Juroš
Ovoga kišnog ožujka često razmišljam o kiši, kišobranima, dugi… i svemu onome što je vezano uz ovu meteorološku pojavu. Započet ću izrekom:
„Kada počne padati kiša u tvom životu, gledaj gore umjesto da obaraš pogled. Bez kiše nikada ne bi nastala duga.“
I doista! Vrlo često se nakon kiše na nebeskom svodu pojavi ljepotica zvana duga. Ovog proljeća previše je kišnih dana, još više noći. Ne sjećam se kada sam se ujutro probudila, a da tlo nije bilo mokro od noćne kiše.
„Kada Chuck Norris pogleda u nebo, i oblaci se počnu znojiti… Neki to zovu – kiša.“…
tekst i foto: Marija Kukić
Ti tamni oblaci što lebde iznad glave slični su čovjekovom životu. U jednom času sve je tmurno, tužno, tamno … bez imalo svjetlosti i vedrine.
A potom proviri sunce koje igra skrivalicu s oblacima.
Ne, sunce nije nestalo! Ono se samo malo odmorilo i opustilo. Pojavit će se svakoga časa, osvijetliti oblake, nebo … i sve pod svodom nebeskim.…
Piše: Viktorija Banić
Početak svakog radnog dana provedem „uživajući“ u komforu i pouzdanosti javnog prijevoza. Čudesna je to privilegija koje se nikad ne bih odrekla. Ni za što na svijetu!
U rano jutro izjurim iz stana izguravši najprije polupočešljane i najčešće već ozbiljno posvađane juniore. I prije nego što utonem u rijeku ZET-ovih podanika, još u trenutku okretanja ključa u ulaznim vratima i cjelodnevnog napuštanja svog udobnog mikrokozmosa, marljivo stavljam vanjski svijet na opciju „bez zvuka“.…
tekst i foto: Marija Kukić
Kutjevo/ Dvije ulice. U jednoj ulici kuće samo na lijevoj, u drugoj samo na desnoj strani. Svaka ulica nosi svoj naziv. Iako se susjedi mogu vidjeti, čuti, nadvikivati, ipak nije jednostavno doći jedan drugome.
Zašto je to tako?
Zato što ulice razdvaja potok koji izvire na južnim padinama Krndije, na gori bogatoj čistim, bistrim izvorima.…
piše: Marija Kukić
Nekada, u prošlom stoljeću putovali su ljudi na vrlo različite načine. Na kraćim relacijama putovalo se ‘cipelcugom’, dakle pješačilo se. Najkorištenije prometalo bio je bicikl. Njime se odlazilo na posao, vozilo do prve željezničke postaje na vlak, odlazilo na sajmove, u trgovinu u drugo mjesto jer u selu nije bilo dućana. Vozilo se njime i u posjet rodbini i prijateljima, na svadbu, pogrebe, kirvaje…
