Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )
piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?…
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.…
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.…
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu
Osim drugih, otac je negdje nabavio jednu izrazito malu vrstu kokoši, koje smo zvali «cvrke». Bili su lijepi, često šareni, a izrazito borbeni. Vrane su nam često od običnih kvočaka znale ugrabiti po neko pile. Od male cvrke nikada. Premda nije bila ništa veća od vrane, na svaki je pokušaj napada toliko skakala i vrištavo cvrčala, da je vrana odustajala. Imali smo samo jednog pijetla. Bio je bijel. Taj je pjetlić lovio svaku priliku da uđe u kuću, dođe pred veliko ogledalo, a kada u ogledalu ugleda svoga «suparnika», prosto podivlja. Skače, vrišti i kljunom udara svoju…
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala…
Zasjalo sunce. Okopnili snjegovi. Zimi je došao kraj. Probudile se iz zimskoga sna travčice u vrtu Beskrajno Zeleno. Jato vrabaca postalo je bučnije i razigralo se u letu. Mravičak Radičak krenuo je po svoje zrno žita u mravlji hambar. Umorio se noseći ga, pa umoran sjede. Nešto mu divno zamiriše. Okrene glavicu lijevo, desno, pogleda gore, kad ono! Nad njim se nadvila ljubica. Bijaše ona u zelenoj haljinici, s plavom frizurom na lokne i bijelim licem poput snijega. Pozdravi ga čarobno zlatno — žutim osmjehom.…
Mravi su kukci koji su sinonim reda, marljivosti i zajedništva. Žive u velikim zadružnim zajednicama, nastanjeni su na svim kontinentima osim na Antarktiku. Vrlo su stare životinje, potječu još iz doba dinosaura. Preživjeli su mnoge promjene na Zemlji pa tako i masovno umiranje.