događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Iz naše arhive/objavljeno 14.07.2011.
Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Matajić Agičić
Dodirnuti pogledom Unije u kratkom trenutku čuda značilo bi isto što i dodirnuti Svijet u malom. Svijet koji postoji izvan i unutar svega, neodrediv u nečijoj tuđoj odredivosti, do krajnjih granica otočan u svojoj otočnosti.
Otok ima jedno mjesto.
Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.…
piše: Marija Juračić
Dvije stvari mrzim iz dna duše: ići liječniku i imati posla s hrvatskom birokracijom. A moram imati s njom posla, jer ga ona nema.
Naime, sav svoj posao prebacuje na moja nejaka, građanska leđa. Izmišlja ga za mene. Namjerno i zlurado. Da mi uništi ljeto. Da mi zagorča život. Da opravda svoje postojanje.
O kući koju smo sagradili još u onim vremenima kada se to činilo…
/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /
tekst: Marija Kukić
Već sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.
U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.
Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Mislija san štioci dragi da ču van se javit nekin novin befelon kad lito parti na doček jeseni jerbo če tada bit manje teplo i lakše če se moč koristit možjane. Ma jopet čovik je ka beštija nikad zadovojan a i nebi tija čakod zaudobit a ne neotat i eto ti pegule. Moran sist za ovu makinjetu i notavat a k oče se svega sitit.
Znan da če niki grintavci odma skočit sa svojin optužbaman jerbo se uvik bojidu oštrega jezika i napast me iz svi kaluni. Ma ja se ne bojin i gren naprid.…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na blagdan Sveta Tri Kralja
Bila je tradicija da uoči blagdana Sveta tri kralja dječaci obilaze katoličke kuće, noseći malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon čega od domaćina dobivaju mesa, kolača, a često i novca.
To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od župnika.…
Pjesma posvećena Franku Lohajneru, studentu iz Opatije, pripadniku 204. A brigade Rakitje, poginulom na Kupresu.
Marija Juračić
Slika zaustavljena u oku.
Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka
i osmijeha.
Godina devedeset i neka.
Učiš njemačke, nepravilne glagole
i smiješ se mojim riječima da ćeš tih
stotinjak glagola lako savladati.
Važni su ti ti glagoli…
piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Dolazak snažne njemačke vojne jedinice.
Ja i Tonćo smo istrčali na ulicu koja je bila potpuno prazna. Dan je bio tmuran, oko nas ni žive duše, a iz smjera željezničke stanice se čula snažna grmljavina motora, da bi se ubrzo iza blagog uličnog zavoja pojavila motorizirana kolona njemačke vojske. Na čelu kolone je bilo nekoliko tenkova Tigar, a zatim su se uz buku i škripu u dugoj koloni nizala oklopna borna kola, kamioni, opet tenkovi, motocikli s prikolicom……
Pjesma “Nepomično more” pohvaljena je na ovogodišnjem Petrarca Festu, festivalu poezije koji se tradicionalno održava u Zagrebu u čast oca soneta F Petrarce.
Marija Juračić
Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more, bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.
Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli nekud bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”.
Naš stan, a posebno dvorište, postali su velikim okupljalištima. Tonćo i njegovo društvo stalno su negdje jurili po gradu, a on je dolazio samo na objede i na spavanje. Jednog dana mi je donijeo krasnu časničku sablju jugoslavenske vojske, a drugi puta dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata. Iznad pivovare se uzdiže strmina od neke sive zemlje. Često smo uzimali neku staru krpu i sjeli na nju pa se niz tu strminu spuštali kao na sankama. To smo zvali “prljuga”. Oni su se i tih dana spuštali niz «prljugu», kad se iznenada pokazao otvor u nekakvu rupu.…
/Panonskim prostranstvima – 3.dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Sunce je okruženo oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.
Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.…