Novo lice, novo pero i nova rubrika, samo glavni lik, naš novi suradnik, Filip Ćorlukić, nije takav na ovome svijetu, ima doživljaja, iskustva, sjećanja i godina, poprilično.
tekst: Sonja Breljak
Kad mi je nedavno (a on to, na moje zadovoljstvo čini često), dobar prijatelj i kolega, Zvonimir Mitar, nekadašnji urednik švicarskog portala CroatiaCH, poslao na uvid pismo koje je predsjednici RH i premijeru Vlade RH, uputio izvjesni “dida Filip”, nisam imala pojma kako reakcijom i objavom tog pisma, upravo postavljam temelje, vjerojatno, jednoj dugoj suradnji.
Naime, bijah (o, još kako!) izuzetno, a vrlo ugodno iznenađena i obradovana čistim…
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom iskreći prolaznost vremena i postojanost čuvstva koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Priznajem, beznadno volim slova, pa kad već moram čekati, tješim se proučavanjem šarenila novinskog kioska. Nema te aplikacije, niti portala koji ima tako širok izbor slovnih informacija – tko komu, zašto i koliko, oženio, razveo, utajio, slagao, osumnjičio, priveo, ukinuo imunitet ili namjerava… Standardno.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Kažu da je vrijeme između Božića i Valentinova razdoblje u kojemu se kod velikog broja ljudi osjeća emocionalna praznina. Što može biti bolje od starog dobrog zagrljaja?
Dijelim život s umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina.
Ušla sam u Borhesovu knjižnicu nelinearne književnosti, u njegov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja.