Nela Stipančić Radonić
dok sam putovala u kolovozu
cestom prema jugu
zapela mi za oči planina
pa sam se posve izgubila na putu
i ostala kao ukopana
a oko mene glasovi ljudski
posvud odzvanjaju
ali se ne zaustavljaju
već dalje odmiču na istom putu…
09 PRIČE
ŠTO TO IMA U SRCIMA LJUDSKIM
piše: Marija Kukić
Ovo je jedna priča iz svakodnevnog života jedne gastarbajterske obitelji. Životna. Istinita. Ljudi i događaji su stvarni, samo su imena izmišljena.
Dakle, njegov, Markov brak nije uspio. Žena ga je napustila i ostavila Marka s malenim nejakim dječačićem. Nazovimo ga Petar.
POSTOJE ANĐELI
piše: Dragica Šimić
-Noć je tiha i mračna Laura, ljetna i gusta, plašljiva. Bokori tuguju jer znaju da kasno je i skoro je kraj.
-Kraj…kraj čega?
-Jeli se u bršljan i ocvale puzavice ugnijezdio san o životu, jesu li se pomiješala poglavlja, jesu li se zagubila vremena pa te sada prate smušena i daleka sa svim onim slikama koje više ne želiš na stranicama svoje knjige?
Je li okrutno prognati sjećanja, Laura? Igraš li se Boga noćas u …
CVIJET TRENUTKA I PLOD VREMENA
piše: Marija Kukić
Jesenska hladna kiša pljuštala je iz natmurenog neba. Sunca nigdje na vidiku. Lišće najslikovitijih boja, veličina, oblika leprša zrakom i lijepi se na pokislu, blatnjavu podlogu. Listovi kestena, lipe, platane … igraju se hvatalice u letu prema tlu. Samo da nije toliko hladno!
Usprkos nepovoljnim vremenskom prilikama, oblacima, kiši, hladnoći …moje srce je ispunjeno toplinom. Grije ga sunce prijateljstva, ljubavi i iščekivanja susreta s njima. S Dubravkom i njenim suprugom Milivojem.…
KAD PRISTIŽU USPOMENE
piše: Dragica Šimić
Uvijek se jave u kasno ljeto, kad dvorišta bivaju kao poluizgorene stepe i trava pod nogama šušti suho i beživotno. I kao što se čovjeku pojave sjedine u godinama zrelosti tako i na granama, u krošnjama izranja zeleno- žuto, smeđe obojano lišće. Sve obavije neka tišina iščekivanja kao da je samo pitanje vremena kad će doći i u kojem obliku.
Tišinom mi obzori kažu da je ponovo vrijeme odumiranja i onda poljem, iz šume, valjajući se u nekoj tihoj, sporoj igri, puze…
ZNAM DA IH VIDIŠ I TI …
piše: Viktorija Banić
Subotnje prijepodne. Pod tramvaja išaran kapima prve prave jesenske kiše pobjegle sa sklopljenih kišobrana. One veće i teže kapi nalaze svoj put do lokvica od mokrih cipela i u njima presijecaju zarobljenu i zaboravljenu prašinu proteklog ljeta.
Umirujuće ritmično ljuljanje i zastajkivanje između dva stajanja. Zrak zasićen i gust, mokar. Ispunjen zvukovima mobitela, prometa i ponekim riječima istrgnutim iz konteksta više ili manje smislenog razgovora nepoznatih suputnika.…
LISTOPADCKE VEČERNJE
piše: Ruža Silađev
Zažuti kajsija, pa oblidi. Kiselo drvo ocrveni, a krezentini i zimcke ruže pune bubuljaka.
Stiže oktobar. Ka’ su naši stari učili Šokačku čitanku zvali su ga listopad. Ka’ se počelo učit prvo bukvar na ćirilice posto je oktobar, a di ko ga je zvo i oktomber.
Novo ruvo navuče oktomber! Žuto, crveno i kafano. I lipo ti bit u selu di si se rodijo. U buradima je vino za pit. Rampaš.…
PUTOKAZI
piše: Dragica Šimić
Neminovno je, potpuno neizbježno, porediti prošlo i sadašnje, uzburkati sjećanja s vremena na vrijeme, posložiti ih u poglavlja pa ih onda pomiješati kao karte što ih sudbina, ta mudra krojačica vremena podijeli bez naše volje i znanja …a onda naiđe jesenji vjetar, zgrabi ih i raspe kao jesenje lišće po perivoju. Neke, one davno podijeljene, stare, nosim još u rukavu, kao podsjetnik, da se ne zaboravi, kako je to steći slobodu u vremenu i nevremenu, u ljubavi i mržnji, u tako kratkom postojanju ……
NEKA NAS PRIRODA POUČI
tekst i foto: Marija Kukić
Ne smeta mu ni suho, ali ni kamenito mjesto. Ne plaši ga ni nadmorska visina. Ime mu je plavi kotrljan. Cvjetovi su mu plavi, a listovi duguljasti, uski, s bodljikavim oštrim završetkom. Samonikla je, trajna zeljasta biljka. I kažu da je ljekovita.
I mrazovac je samonikla, zeljasta trajnica. Nalik je šafranu, cvate u proljeće, ali i u jesen. Smrtonosno je otrovna biljka.
LJUBAV NAS VEŽE I SPAJA
piše: Marija Kukić
Ako se po jutru dan poznaje, po onome što smo toga jutra vidjele, očekivale smo lijep i sunčan dan. U ušima mi je odzvanjala melodija popijevke „Što je danas lijep i sunčan dan“. Zašto ga onda upropastiti dangubljenjem u Hercegovini kada je more nadohvat ruke i zove nas u svoje naručje?
Josipa je uspostavila vezu s Ratkom, sinom obitelji Borić. Nakon nekoliko telefonskih razgovora, odluka je pala:
„Idemo u Podgoru. Ima slobodnih soba.“…