tekst: Ljiljana Zovko
Imali su oni devetnaest. Imali su snove, imali su roditelje, braću, sestre koji ih nisu stigli zagrliti za Novu. Imali su oni srednjoškolske knjige, klupe, imali su profesore, ekskurzije, imali su život.
Danas moja zemlja izgara u osam svijeća, danas tuga ima osam lica.…
Gloria!
Sestra mog djeda po majci rodom iz Hrvatske se poslije Drugog svjetskog rata udala za Albanca i s njim osnovala divnu, jako solidarnu obitelj. Danas njihova djeca žive raštrkana po cijelom svijetu, jedan mi rođak živi u Kanadi i također ima prekrasnu obitelj u kojoj se svi međusobno odnose s puno ljubavi, poštovanja i topline.
Ne znam kako je, iako imam neke pretpostavke, u proteklih nekoliko desetljeća došlo do potpunog sloma svih vrijednosti, pa smo sad tu gdje smo. Čini mi se, i doslovno i preneseno, na početku zime.
Nakon nemilog događaja u glavnom gradu Hrvatske, jedan stručnjak, psihijatar je za mladića koji je pucao na zgradu hrvatske Vlade i Sabora izjavio da je mladić bio “autističan”.